Na početku II Svjetskog rata među naučnicima je postojala bojazan da će snage alijanse razviti svoj program nuklearnog oružja baziranog na cijepanju atoma. Prvo organizovano istraživanje počelo je u Engleskoj kao dio „Tube Alloys“ projekta, dok su se u SAD-u Komisiji za uranium pod vodstvom Lyman James Briggs-a izdvojila skromna sredstva za istraživanja oružja na bazi uraniuma.

Na zahtjev Engleskih stručnjaka koji su izračunali da je atomsko oružje moguće proizvesti za svega par godina, 1941. godine projekat je stavljen u bolje birokratske ruke i već 1942. godine je došao pod okrilje Komisije za vojnu politiku i pod nadzor generala Leslie Groves-a. Pod naučnim vodstvom američkog fizičara Roberta Oppenheimer-a, projekat je spojio najveće naučne umova tog vremena (većinom egzila iz Europe) sa proizvodnom moći američke industrije, sve u cilju proizvodnje atomske bombe prije Njemačke. Englezi i Amerikanci su se složili da ulože svoje resurse i informacije, ali ostali dio Alijanse, Sovjetski savez sa Joseph Stalinom na čelu, nije bio obaviješten.

Sve do samog testiranja, postojala je dvojba o njenoj učinkovitosti. Svijet nikada prije nije vidio nuklearnu eksploziju, tako da su postojale različite teorije o količini energije koja će se osloboditi. Neki naučnici u Los Alamos-u su privatno gajili sumnje da će bomba uopšte funkcionirati. Uraniuma je bilo dostatno samo za jednu bombu, a nivo pouzdanosti oružja je jako visok. Tako je 14. jula 1945. godine najveći dio uraniumske bombe „Little Boy“ krenuo prema Pacifiku a da sam dizajn nije bio u potpunosti testiran. Od velikog značaja bio je plutoniumski test kako za potvrđivanje novog neispitanog dizajna, tako i za prikupljanje podataka o nuklearnoj eksploziji općenito. Sada je već nekoliko plutoniumskih bombi već bilo „u sistemu“. Zato je odlučeno da testiranje bude sprovedeno na nekoj od njih.

Robert Oppenheimer je nazvao taj test „Trinity“ po inspiraciji poemama John Donne-a. Izabrana je udaljena lokacija poznata pod nazivom „Jornada del Muerto“ili „Journey of Death“ 210 milja južno od Los Almos-a. Složeni instrumentarij koji okružuje područje testiran je velikom eksplozijom konvencionalnog eksploziva 7. maja. Tri opservacijska bunkera locirane 10 000 jardi sjeverno, južno i zapadno od tornja za topljenje kako bi pokušali pratiti ključne aspekte reakcije. Odnosno, naučnici su pokušali odrediti simetričnost razaranja i količinu energije koja se oslobađa. Takođe, mjerenjem je trebalo procijeniti veličinu štete i snimiti ponašanje vatrenog oblaka. Najveći problem predstavljala je  kontrola radioaktivnosti. Vojska je bila u pripravnosti da evakuira okolna područja ukoliko se promijene meteorološki uslovi i radioaktivnost umjesto u atmosferu ode prema naseljenim mjestima. Plutoniumska jezgra je vojnim nosilom iznesena na područje testiranja 12. jula. Nenuklearne komponente su priključene u petak, 13. u 12:01 sati. U toku tog dana na McDonald ranču obavljene su posljednje pripreme za aktiviranje „Gadget“ (nadimak projektila). Do 17:00 sati 15. jula uređaj je aktiviran na visini od 100 stopa.

Tokom posljednjih sekundi, većina posmatrača je ležala na zemlji i jednostavno čekali. Tačno u jutro u 5:30, u ponedjeljak 16.jula. 1945. godine počelo je nuklearno doba. Dok su članovi Manhattan tima anksiozno čekali, naprava je eksplodirala iznad pustinje u Meksiku dok je toranj jednostavno ispario, a asfalt oko baze se pretvorio u pijesak. Nekoliko sekundi nakon eksplozije pojavio se veliki prasak vreline koja se kretala pustinjom. Niko nije vidio stvaranje radijacije, ali svi znali da je nastala. Čelični kontejner težak preko 200 tona  koji je udaljen it područja testiranja, je u potpunosti zbrisan iako je stajao pola milje od nulte tačke. Kako se vatrena kugla žuto-narandžaste boje dizala u visinu i širila dobijajući oblik gljive, atomsko doba je dobilo sliku koja se urezala u ljudsku svijest kao simbol moći i užasavajuće destrukcije. Oko četrdesetak sekundi kasnije, Fermi je stajao sa svojim papirima  na kojima su bili  proračuni o jačini oslobođene energije ekvivalentne jačini 10 kilotona TNT-a. Konačni rezultat je bio dvostruko veći od Fermijeve procjene količine oslobođene energije, 21 kilotona, ali i četiri puta veća od količine koju su drugi u Los Alamos-u procjenjivali.

Sutradan, Stimson je u razgovoru s Čerčilom o Grovsovom izvještaju, naveo da će uranijumska bomba biti spremna do augusta. Engleski premijer je bio oduševljen i rekao je da sada razumije zašto je Truman bio oštar prema Staljinu, naročito u oprečnom stavu prema ruskom modelu u odnosu na Istočnu Evropu i Njemačku. Čerčil je tada rekao Trumanu da bi ovakva bomba mogla dovesti do predaje Japana bez invazije i pomoći Ruske vojne sile. Preporučio je da Predsjednik i dalje zadrži krut stav prema Staljinu. Truman i njegovi saradnici imali su sličan stav Čerčilu. Uspjeh s Trinity testom ohrabrio je Trumana i on je odbio Staljinove zahtjeve za koncesiju u Turskoj i Mediteranu. Stimson se opet susreo s Trumanom 24. jula,. Prenio je Presjedniku da vojsci nije više potrebna Sovjetska pomoć i izvjestio ga je o trenutnoj atomskoj poziciji: uraniumska bomba može biti spremna do 1. augusta, a najkasnije do 10. augusta, a plutoniumsko oružje može biti spremno do 6. augusta. Truman je sada morao donijeti odluku na koji način saopštiti Staljinu vijest o atomskoj bombi. Na iznenađenje Trumana, Sovjetski lider je već znao.

Uspjeh “Trinity- testa” podrazumijevao je da su oba tipa bombi- uraniumska, iako ne testira smatrala se za pouzdanu i plutoniumska koja je uspješno testirana- dostupne za upotrebu u ratu protiv Japana. Little Boy, uraniumska bomba prvi put je bačena na Hirošimu 6. augusta, dok je na Nagasaki tri dana kasnije bačena plutoniumska bomba “Fat Man”. Za samo jedan dan Japan se predao.